Dani postaju sve topliji, trava zelenija, ptice cvrkuću sve u šesnaest, a u čovjeku se javi ta neka prirodna potreba za dobrim, novim zvukom. Sva je prilika da ćemo, osim vrabaca, ovog proljeća itekako imati što slušati. Nakon niza najava, trailera i hajpa na društvenim mrežama – osobito među fanovima Arctic Monkeysa – drugo studijsko izdanje The Last Shadow Puppetsa “Everything You’ve Come To Expect“ napokon je tu. Je li ovaj album nešto što smo sve vrijeme očekivali?

Ukoliko spadate u grupu ljudi koji vole muziku The Last Shadow Puppetsa, tek kada poslušate njihov novi album, bit će vam zapravo drago što ste dio one odabrane manjine. Jednostavnije rečeno – bit će vam drago što ih volite.

Nije više stvar u tome što su TLSP  “onaj drugi bend Alexa Turnera“, frontmena Arctic Monkeysa i jednog od najboljih  skladatelja i tekstopisaca naše generacije, niti je stvar što je svaki od članova Puppetsa svojevrsni epitome of cool.

U osam godina nakon njihovog albuma prvijenca The Age Of  Understatement  kada smo ih zapamtili po neobičnom alternativnom zvuku s orkestralnim kompozicijama i Beatles frizurama, dosta toga se promijenilo. Ta promjena, dakle, nije evidentna samo u stajlingu i tjelesnoj konstrukciji Alexa i njegovog kolege s kojim dijeli mikrofon – Milesa Kanea (The Rascals) već je tu i čitav niz faktora koji su učinili da TLSP zvuče još zrelije i moćnije, zbog čega debelo zaslužuju pozornost i onih koji dosad i nisu baš gotivili muzički žanr kojem pripadaju.

Bend kojeg inače čine Turner, Kane te producent i bubnjar James Ford, u međuvremenu je dobio i osvježenje u obliku novog člana – basista Zacha Dawesa iz benda Mini Mansions, novih američkih indie miljenika. Upravo je to možda i razlog zbog kojeg Puppetsi ovaj put ponegdje zvuče malo više američki.

EYCTE – album objavljen osam godina nakon prvijenca, za kojeg su svi mislili da se neće ni dogoditi, pogotovo ne na vrhuncu slave Monkeysa, sve je ono što smo očekivali i nismo očekivali u isto vrijeme. Spoj je to orkestracija i eksperimentalnog rocka, onog najboljeg iz 60-ih i onog najboljeg iz današnjice koji zvuči zadivljujuće dobro.

Zahvaljujući orkestralnim kompozicijama, galopirajućim riffovima, dalekim zvucima surfa te nadasve genijalnom aranžmanu kanadskog skladatelja Owena Palletta, cijeli album nosi onaj morriconeovski vajb western filmova (Aviation, Dracula Teeth, Miracle Aligner, She Does The Woods).

U tragovima nailazimo i na višeglasno pjevanje i orgulje, zbog čega TLSP ovdje zvuče još više filmski (sve vrijeme pitat ćete se u kojem ste filmu čuli tu-i-tu pjesmu).

Već prvi singl i pravi punk jam Bad Habits poslužio je kao teaser i bio je dovoljan da nas zaintrigira misterioznim zvukovima i hitchcockovskom atmosferom. Dok slušate tekst ove pjesme, padat će vam na pamet scene iz najluđih filmova.

Cijeli album odlikuje se eksplicitnom lirikom, koja je više gibberish, nesuvislo trabunjanje. Ili kako su to lijepo napisali na portalu Tonedeaf: “Jedna od Turnerovih fascinacija je pomak u lirskoj nastranosti, gdje je naglasak više na osjećaju kojeg daju riječi, negoli na pjesmi koja govori o nečemu konkretnom”.

Međutim, EYCTE nije baš toliko sav bondovski i testosteronski. Na svu sreću, nismo izgubili one stare Puppetse koji nam pričaju britansku ljubavnu priču sličnu onoj u filmu Submarine (2010.). Nostalgični, springtime sadness ton zbog kojeg su ih mnogi zavoljeli pronalazimo u pjesmama Sweet Dreams, TN, Pattern i The Bourne Identity. U pjesmi The Dream Synopsis Alex pjeva o svojim sanjarenjima u Sheffieldu, a u tekstu se provlači i Kaneovo ime. U naslovnoj Everything That You’ve Come To Expect  bit će vam jasno zašto ste se i zaljubili u ovaj bend. Ipak, pjesma koju već vidimo kao novu indie himnu na predstojećim festivalima definitvno je nostalgično – hipnotizirajuća Used To Be My Girl.

Novom albumu Puppetsa jedino bi se mogla zamjeriti (očekivana) sličnost sa zvukom Arctic Monkeysa. Naime, nije zagarantirano da će vam se svidjeti, ukoliko već niste fan istih.

Everything You’ve Come To Expect predstavlja svojevrsni hommage zlatnoj eri 60-ih, Morriconeu i westernima, a istovremeno je zvučno ljubavno pismo u baroknom pop stilu. Album je to kojeg tako jako želite preporučiti svima, ali ga ipak nekako, ljubomorno čuvate za sebe, daleko od onih koji bi ga pogrešno shvatili. To je vožnja oldtimerom, Lana Del Rey u muškom obliku.

Ako ništa drugo, obožavat ćete ga slušati u svom autu. Osim ako niste Noel Gallagher.

autor: Irena Fišić

Tekst prvobitno objavljen na Jasam.hr