Dragi Semire,

Četvrtak je, i ovog ljeta gospodnjeg pišem ti sa zagrebačkog aerodroma Franjo Tuđman. Imam uvezani let za Milano, pa sam odlučila napraviti stanku od jednog dana i vrijeme provesti u Zagrebu. I wasted time, and now doth time waste me. Zagreb je kao i uvijek, mirisao po slobodi i lakoći kretanja, gotovo nigdje drugdje nisi tako, barem prividno, smiren i tako nehajan, u usporenom protoku vremena, u isti mah poletan za novim danom i novim satom koji odbrojava, nepomično protječe u vlastitom postojanju jednog ili više sebe. Tu si domaći, tu si stranac, što nam zapravo svima i treba, zar ne? Nije li dobro pobjeći od samoga sebe, pa barem na časak, i opet sa samim sobom se sresti, negdje u tampon zoni, kao na domaćem sportskom terenu, u prijateljskom meču sa starim znalcem…?

Odsjela sam u Esplanadeu. Dala sam si sipati organski čaj, jasmine and pearl, koji se ručno radi tako što se svaka liska čaja uz pomoć igle pojedinično namotava u malene kugle. Berba čaja se vrši isključivo u proljeće, nakon čega se listići toplotno omamljuju cvijetom jasmina, i to do sedam puta kako bi se postigle valjane arome. Nije li to uistinu pravo umijeće? Bolje živjeti sedam dana bez hrane, nego jedan dan bez čaja, tako kaže kineska poslovica, a ja se u potpunosti slažem. U par navrata sam pomislila na te malene, žuljave ručice, titrale su mi pred očima, kao i nabubreni prsti, ocvali i žuti, sa zadebljalim noktima, motale su listiće i gnušala sam se od toga. Ja sam pila sramno skupi čaj, u lobiju jedne palače, a mali, žuti, ocvali prsti su radili cijeli dan, možda i cijelu sedmicu za iznos koji je pokrio troškove moje jedne ispijene šalice. U lobiju je bilo zabranjeno pušenje cigareta pa sam ispušila gotovo cijelu paklicu u sobi, u kojoj je također bilo zabranjeno pušenje, no, nisam se dala smesti. Električne cigarete su poraz čovječanstva. Po odlasku, sobu sam našpricala Tom Ford-ovim Tabacco Vanille, nakon čega sam molila Svetog Petra, između ostalog, da sobarica nije apsolvent na Akademiji scenskih umjetnosti, sa istančanim čulom sluha i njuha, te da neće otkriti moje nečasne postupke. U tom slučaju, oglobit će me za kaznu koja vrijedi jedan bruto dohodak afričke pokrajine. No, skrenimo misli ka nečemu dražesnom.

Kupaonica u hotelu je bila boje smaragdnog mramora, a slavine su bile izrađene od čistog mesinga, prekrivene bojom starog zlata, u stilu pedesetih. Ormarići boje višnje su stajali nasuprot tog prezerviranog glamura, pa sam se osjećala kao Marylin Monroe u Roosevelt-u.

I da, popušila sam još jednu cigaretu u kupaonici, ležeći zavaljena u kadu napunjenu mjehurićima L’Occitane en Provence gela za kupanje, sa mirisom verbene.

Nastavila bih sa pisanjem, ali zatvaram kutiju i spremam se za polijetanje.

Puno toplih poljubaca šalje…

Tvoja Irina

P.S. Nadam se da ćeš ovo pismo prvo isprintati, presaviti u kuvertu, zalijepiti i čitati kada dođeš doma.
Papir naprosto ima bolju čar.

Dijana Hercegovac