Stihovi i fotografije: Ozrenka Fišić

Nebo je leglo na dolinu

kao prst debeo kajmak

mliječno bijelo se rasulo

umačem cvjetove japanske trešnje

crvene kao zalazak na rubu horizonta

zemlja je hermetički zatvorena kutija

jutrom, nebo je stišće

sitne male točkice

miču se u mravinjaku života.

Jedna sam od njih, nepomična

Tuga se useli u čovjeka

kao red ptica sklupčan

na žicama što

umrežavaju nebo

i jedna po jedna

teško se otkidaju

sluteći nevrijeme.

Ako budeš dovoljno

snažno udarao dlanovima

možda odlete ka crnim

krovovima raspukle kuće

koju su napustili stanari

rušeći mostove jedan za drugim.

Tuga je odar tišine

na čijem tronu samoća

odlaže skute kao smrtnici tijela

u povečerje života.

Tuga je predvorje bola

gdje suze sjajne kao

gorski kristali zvone

dodirujući se podno nogu

njenih podanika

Sad sam slušala zrikavce

zriču u jezeru i u meni

a voda se prelijeva

tako bih zaronila

u tu dubinu sa očima budnim

vjetar uznemiren željom

struji kroz kosti

i lomi se u meni

podno tvojih ruku

prelomljena ležim

kao rastrgana ogrlica

poveži me prstima nježno

da ti treperim

Nemoj da se raspem

kao rogoz u mokrom polju

prije no sazrije želja

zatvori svaku misao

da ne čujem

neka me roj poludjelih pčela

iz košnice tvoga uma

svu prekrije

neću da maštam

neću da znam

pusti da sam trstika i šaš

lomi me nježno i savijaj dok šutim

i ne pitaj ništa samo slušaj

ja ne znam da ti odgovorim

svijet moje mašte zatvoren je

kao rogoz u mokrom polju

ti budi kosac samo pazi

nemoj da se raspem

prije no sazrije želja

U ovoj dolini tijesno je

putnici kroz poludjelo vrijeme

s početka 21. stoljeća

u tijelima tako smrtnim guraju se

jedan od drugoga otimaju prostor

između sjena i sebe

postajem ravnodušna dok ih

odnosi nebo,

upija zemlja, guta mrak

a tko će pamtiti,

tek zamrznuta voda,

čupave krošnje, mufasti oblaci,

u ovoj dolini mračno je

nekorisni sakupljači datuma

u bisagama čuvaju prošlost,

sadašnjost nemilice troše,

budućnost niti nemaju

puno je ljudi a nigdje čovjeka,

kineska mudra

stoji na ulazu u mapu uma,

i tko će čitati,

tek svilene bube,

svjetleći žišci,

hitri planktoni

potrebno je obilje svjetla

da rastjera talog neznanja

Zatvorena u misao

bez vrata i prozora

sanjam krov

nebo zvijezde pojelo

za zajutrak

sivi oblaci sjeli

mi na trepavice

sunce se ne vidi

tek slutim blizinu

kroz mliječni zastor oka

ruke mi svezane paučinom

propadaju moji koraci

kroz tkivo sna

tanke niti neizvjesnosti

upliću se

kao svilena buba

učaurena čekam

dan bez bola