Da li je ukrajinska pjesma stvarno zaslužila pobjedu na Euroviziji ili je to samo bio lajk iz samilosti?

Naslovi i komentari ovakvog tipa kipe sa svih strana u medijima i na društvenim mrežama, a postavljaju ih oni  koji nikada rata nisu vidjeli, i oni koji su rata vidjeli, pa sada lijepo u miru raspravljaju da li je Stefania vrijedna prvog mjesta, sa sve stručnog stajališta, naravno.

E pa struko, zakazala si kada si pokazala da si dobro politički informirana i da duhovnosti imaš koliko i hladni kirurški nož. I još da se ponašaš poput ljubomorne prijateljice (kasnije ću objasniti i zašto).

Svjedoci smo da je narod upravo i bio taj koji je bodovima pogurao  Kalush Orchestru i Konstraktu na la grande finale-u Eurosonga 2022.

Nego, da se vratim na to  zašto je narod dao mercy-like Kalush Orchestri.

Logično je da, svako normalno ljudsko biće, koje pomisli na rat gleda na stvari s druge točke gledišta, i nema ništa loše u tome.

Možda rat jeste, i treba da izazove empatiju, ali možda Stefania ima puno veću priču od toga, a  okolnosti  su joj u ovom slučaju samo dale  dodatni emocionalni naboj.

Kao prvo, Stefania je posveta majci, ili  majčinskoj figuri, biću kojem dugujemo život, jedinom biću koje je zavrijedilo da ga zovemo svetim. I da mu, makar, posvetimo pjesmu, jer Majka je ona koja štiti od svih oluja života.

Uvertira u refren je zapravo djelić slavenske uspavanke,  dok se družina ljulja u ritmu kolijevke:

Люлі люлі люлі…/ Nina-nuna-nina

Dok  Kalush Orchestra nastavljaju:

Polje cvjeta, a njena kosa sijedi.

…svakom članu Slavorum zajednice zasigurno su se javile nostalgične slike livade posute poljskim cvijećem pored rodne kuće.

Jednom, kada nam dođe zadjni čas, sumnjam da će naša posljednja misao biti vezana baš uz sjajna svjetla velegrada, nekako mislim da će ona biti prikovana uz onu koja nas je na ovaj svijet i donijela, uokvirenu poljskim cvijećem našeg djetinjstva.

Dodatnu snagu pjesmi daje stih: I uvijek ću naći svoj put kući, čak i ako su svi putovi uništeni.

Na momente, majka Stefanija kao da se odnosi i na samu zemlju – Ukrajinu.

Kažu da su uhu najugodnije one pjesme čiji su ritmovi u s kladu s kucanjem srca. Ne znam kako se to mjeri, ali poprilično sam sigurna da srce kuca u ritmu Stefanije, i kao što je već poznato, u slučaju Konstraktine In Corpore Sano.

Stefaniju krasi njen razigrani ritam, etno zvuk kojeg stvara frula kombinirana s moćnim beatom i gorljivi pjev glavnog izvođača. Da ne spominjem sveukupnu ‘mušku’ vibru, onu izvornu mušku energiju, toplu i zaštitničku koja pršti iz ove skupine.

“Zdravoseljačka”, iskrena  pojava glavnog izvođača / frulaša bila je  yes-momentum samim time što je bila snažan kontrast u odnosu na globalistički koncept nove muškosti  upakirane u korzete i diva haljine koji je pokazao euro-viziju novog muškarca.

Kalush Orchestra kroz Stefaniju šalje poruku nade, pruža dozu dječje razigranosti, i budi onu unutarnju, uspavanu slavenštinu, koja je za vrijeme ove pjesme puštena s lanca, i koja je u ovom kontekstu, zarobila pažnju zapadne publike.

Umetnica

Logična stvar svojstvena svakom čovjeku, je da onomu s čime rezonira, s čime se identificira, ono u čemu pronalazi vrijednost, tomu, naravno i želi pobjedu, ukoliko se ono s čim on rezonira našlo u kontekstu natjecanja.

No, slučaj Konstrakta pokazao nam je da pobijediti možemo čak i ako realno, nismo pobijedili.

Uvijek bih radije odabrala onu pobjedu koju je dobila Konstrakta, u srcima ljudi koji su slušajući In Corpore Sano zaboravili na sve barijere i zemaljska ograničenja, ni sami ne znajući kako.

In Corpore Sano nosi poruku koja je, bar mi se čini tako, odabrala Konstraktu kao svoj kanal kroz kojeg će iscuriti u svijet, pa čak i pred očima zagovarača pranja ruku, kojima ta njena poruka baš i ne odgovara.

Kada jednom izvođaču, pođe za rukom da kao potpuno anonimna persona zadobije pozornost 14 milijuna ljudi u samo jednom youtube videu, a da pri tome ne pjeva nimalo mainstream hit, onda je sasvim ljudski očekivati barem malu reakciju od stručnog žirija, odnosno onih od kojih se neki sud očekuje.

No, Umetnica je bila vidno nevidljiva za europski stručni žiri, točnije, pomnožena s nulom, kažnjena zažmirenim očima, nevrijedna čak i najsitnijih bodova (uz par iznimki). Njihovih nula bodova za srpsku predstavnicu  vrijeđalo je i rugalo se svim onim fantastičnim stvarima koje su se zbivale oko Konstrakte prethodnih dana.

Ova ignorancija žirija podsjetila me na jednu životnu situaciju:

Spremao si se vani s društvom. U tvom spremanju sudjelovala je mama, sestra, pa i rodica. Promijenio si frizuru. Nabavio si narukvice nalik na one iz antičke Grčke, nanizane od zgloba do lakta, koje su naprosto mamile na komentare. I bio si nešto sam sebi drugačiji, čuo si neku dobru vijest i bio si sretan. Pokupio si nekoliko komplimenata od poznanika koji su te pitali zašto tako posebno zračiš tu noć. Samo su tvoji prijatelji, iz tebi neshvatljivih razloga uporno hvalili jedva vidljivi, obični lančić prijateljice koja je izišla u prosječnom izdanju.

Izlazak je završio i vraćaš se kući. Mama te, uz osmijeh i s nestrpljenjem pita:

I? Što su ti rekle prijateljice za stajling?

-Ništa.

-Baš ništa?

-Ništa.

I.F.