Šaltajući radio stanice u autu neki dan, usred najtužnijih playlisti za najsretniji dio dana (vožnja kući poslije posla), na lokalnoj radio stanici nekako se, „greškom“ tonca ili nekim drugim pukim slučajem, nađe i – Neno Belan.

(Neno Belan!)

Tamni oblaci iznad glave odjednom se raziđoše, a put kući prestade biti obični put kući, bilo je to uplovljavanje u suton i nagovještaj nekih novih, lijepih neizvjesnosti.

I nešto sam razmišljala: ovaj gore spomenuti gospodin je – ako ne jedini, a onda jedan od rijetkih ambasadora naše muzičke scene kojemu je kult tuge i nakostriješenih emocija (inače karakterističan za južnoslavenski melos) njemu tako nekarakterističan.

Čak i njegove sjetne numere, eventualno donose tek eho uspomena, valove nostalgije koji dođu i prođu, ne narušavajući naš unutarnji mir i radost,  i ne prizivajući nikakvu dramu, niti iskonsku tugu.

Svi drugi, pak, imaju vesele pjesme i tužne pjesme.

Pjesme koje prizivaju ona dobra, ali i ona teška sjećanja na stare ljubavi, stare drugove, noći po klubovima koje želimo zaboraviti, komplekse, blamaže, pa čak i bolest. Ali ne i Neno.

Neno je chill, vibracija, ugodni povjetarac, noćna vožnja.

Neno je mokra kosa zalizana gelom, RayBanke, lakat oslonjen na otvoreni prozor auta.

Neno je prugasto odijelo, mig s osmijehom. Odagnane brige.

Čak i u onim laganicama koje bi netko lagodno svrstao među cesarice i lipe moje, Neno (i njegovi Đavoli/ Fiumensi) zapravo šarmantno i samozatajno poručuju:

Tužan sam što nisi tu, ali sam okej s tim.

Kad smo kod Đavola, oni su već bili jedna đavolski neodoljiva i krajnje šmekerska parodija surf bendova 60-ih, koja pored toga, sve ono što izvodi – ozbiljno i misli.

Ovu skupinu samo je mogla i okupiti jedna ikona pop kulture, at it’s finest.

Nego, ono što još moram spomenuti u ovom tekstu koji spada u kategoriju “tekstova-koji-su-izgledali-dobro-u-2-ujutro“, jeste rezultat jednog malog eksperimenta iz stvarnog života koji je pokazao da je Neno Belan točka susreta prosječnog folkera, alternativca, bećara i ultimativnog fana elektronske muzike koji istim intenzitetom pjevuše kancone dotičnog.

Da li je do autentičnih mediteranskih melodija retro vajba, ili do njegove dobroćudne, odmjerene gospoštine i karizme, ne znamo, ali što se mene tiče, na kraju ovog teksta ne mogu a da Neni ne dodijelim prestižnu i škrto čuvanu etiketu Epitome of cool (utjelovljenje riječi cool).

Jer ‘cool’ je zapravo, najveći kompliment koji se dodjeljuje jednoj personi, posebno muškoj, recimo.

Da, cool u totalno srednjoškolskom smislu.

Cool u smislu: Divim ti se iz prikrajka, toliko da škrtarim na izboru riječi.

Cool je netko s kim se želiš družiti i kad mu je 80 godina, i netko poput koga želiš biti.

Netko…netko, kao Neno, recimo.

I na kraju, naravno:

Irena Fišić