Recenzija knjige foto proze “Besana dolina” Ozrenke Fišić

Recenziju napisala: Irena Fišić

Kažu da je pravi pisac onaj pisac kojemu polazi za rukom da sa što manje napisanih riječi, kaže što više.

Čini se da pred sobom upravo imamo jednog Pisca koji nam je u pravo vrijeme donio pravo djelo: lako čitljivu, jestivu i probavljivu Besanu dolinu kao lijek za naše današnje besane noći (i dane).

Besana dolina treća je objavljena knjiga autorice Ozrenke Fišić sačinjena od trinaest kratkih priča. Da se primijetiti da su se ideje o ovim pričama godinama kuhale i krčkale, te su sada, obogaćene životnim iskustvom, proključale, oborile poklopac i izišle na vidjelo kao najfinija hotelska juha.

Ona nam je servirana u pričama čiji su glavni likovi naši prvi susjedi koje ovdje na momente gledamo očima kakvog hollywoodskog scenarista, ili pak redatelja nekog crno-bijelog filma (Što se dogodilo u vlaku ili kako prirediti predstavu). Štoviše, životne teme o kojima ove priče govore itekako su filmične: djetinjstvo, usamljenost, neprilagođenost, rat, te slučajni i sudbonosni susreti koji život znače.

Poprišta radnje nisu smještena u Pariz, Prag ili London, već s razlogom,  u Lašvansku dolinu koja napokon, jedan ovakav hommage itekako zaslužuje.

Filmičnost ovoj zbirci priča daju i fotografije koje je napravila sama autorica. One ne samo da ilustriraju svaku od priča, već i odaju dojam da su nastajale ako ne paralelno s pričama, onda da su bar djelomično poslužile kao inspiracija za iste.

Iako se priče međusobno tematski razlikuju te odvijaju u različitim vremenskim periodima, njihove likove povezuje iskonska ljudska težnja ka višem i boljem, te borba za komadić raja u svijetu koji se urušava. Junaci Besane doline ne spavaju zbog ljubavi, brige oko svojih voljenih i svakidašnjih nedaća iz tipičnog balkanskog života.

Autor(ica) priča ovdje je narator koji se nalazi na razmeđu svjetova, staroga i novoga, onoga sada i onoga koje tek dolazi.

Ovo je jedna genijalna zbirka priča s Kundera-efektom – pri čemu se ne radi o pričama pisanima po uzoru na ovog književnog velikana, već o pričama koje nam u svoj svojoj autentičnosti pružaju jednak ili vrlo sličan ugođaj i osjećaj.

Baš kao i Kundera, autorica nas uvodi u tragikomični svijet ljudskih odnosa u različitim životnim okolnostima,  govoreći o spajanju duša u vremenima koja mirišu na tragediju (koja se negdje zbiva ili prijeti u blizini), a koja je zapravo tu da pojača intenzitet ljudskih osjećaja, te  njihovu međusobnu povezanost.

Ozrenkine priče krasi jednostavnost, ali istovremeno i bogatstvo izraza, lišenog kompliciranih fraza i pojmova intelektualnog snobizma, karakterističnih za pojedina moderna književna djela koja traže odabranu publiku. Besana dolina namijenjena je Čitatelju, ma tko on bio.

Njena forma ponegdje sasvim trijumfira nad sadržajem, odnosno, njen izričaj pokatkad nadilazi i samu radnju:

Našminkana lica, znatiželjni pogledi ispod izduženih trepavica i pune usne ogledali su se na crnim paspartuima kao groteskni likovi iz dobro režirane burleske.

Ili:

Pred mojim razočaranim pogledom u vodi nakupljenoj od ljetnih kiša ljeskalo se krilo prozora i komadić neba s otvorenog krova, a dnevna soba gospođe Rože postala je dom za osamljene ptice.

Primjetno je da se radi o poetskoj prozi i da ovdje očito imamo posla s vrsnim, odavno isklesanim pjesnikom koji nas je vješto i zauvijek uspio zaintrigirati za svoju poeziju.

Pored toga,  priče iz Besane doline frcaju briljantnim, dovitljivim zapažanjima kao u slučaju pisca koji u priči O piscu koji je postao besmrtan ili kako napisati roman godine, otkriva: „Čitanje može otupiti moju stvaralačku oštricu. I unijeti zbrku u već ustaljen redoslijed misli.“

Jedinstven pečat ovoj zbirci daju opcionalni, drugi nazivi priča koji ih dodatno definiraju, tipa kako živjeti/ slušati, naći put/ voljeti… što ovu knjigu svrstava u jedan mali duhovni vodič s jasnim životnim poukama.

Besana dolina djelo je koje ne samo da se čita, ono se konzumira.

Proza je to u trapericama, inspirirana i posvećena čovjeku koji je prošao štošta, vidio Parize i Londone, te se kao zrela i produhovljena jedinka vratio vrbama svoga kraja, kojeg sada gleda nekim novim, duhovnim očima i kojeg sada vidi kao svoj mali, vlastiti, privatni Pariz.